Polovinom rujna ove godine nekoliko stotina, uglavnom mlađih prosvjednika, započelo je kampirati pod vedrim nebom u jednom parku nedaleko od zdanja njujorške burze. Time je započeo pokret "Okupirajmo Wall Street," koji se počeo širiti po Sjedinjenim američkim državama, a zatim i svijetom, kao izraz nezadovoljstvo i prosvjeda protiv pohlepe u vrhovima korporacija, banaka i financijskih kompanija, korupcije u politici te društvenih i ekonomskih nejednakosti. Sloganom "Mi smo 99%" ističe se razlika između  1% najbogatijih i ostalih građana

U početku mediji, medijski analitičari i političari nisu znali što bi s tim neobičnim pokretom koji se predstavljao kao nenasilna organizacija bez vođe, aktivnim na društvenim mrežama koji samo upozorava na pohlepu u svijetu financija i korozivno djelovanje velikih banaka na demokraciju čiji malobrojni sudionici tvrde 'Ima nas 99 posto', pa su ga uglavnom ignorirali. Međutim, širenje pokreta po drugim gradovima SAD i svijetu, javna potpora poznatih i uglednih osoba te nekih sindikata, prisustvo brojnih policajaca i masovna uhićenja sudionika nisu dopustili daljnje ignoriranje, ali pokret i dalje izmiče klasifikaciji. Znak nemoći da ga se  svrsta u uobičajene političke opcije je učestalo opisivanje sudionika kao lijenčina i marksističkih zgubidana koji ne žele raditi, već se žele domoći tuđega. Što to zbunjuje analitičare?

Prije svega, to je njihovo šarenilo. Čini se da pokret uspjeva okupiti kako mlade tako i starije, muškarce i žene, zaposlene i nezaposlene, "lijeve" i "desne". Ugledni New York Times komentira da je to normalno i poželjno, jer ono radi čega se prosvjeduju presjek je skupova različitih težnji i ideja pojedinaca, a činjenica da se slažu možda tek u toj jednoj točki samo ga dodatno osnažuje i čini pogibeljnim za ono protiv čega je uperen. Naime, budući da je motiv pokreta raskrinkavanje i rušenje povezanosti politike s financijskim moćnicima, nijedna politička opcija ga ne može iskoristiti za svoje ciljeve jer sve imaju "tragove pekmeza oko usta". S druge strane, ni prosvjednici ne žele postati politička frakcija unutar postojećeg sustava.

Prema riječima komentatora NY Timesa, sve to izgleda politički impotentno, besciljno, konfuzno i naivno, na radost konzervativnih komentatora no unatoč svemu prosvjednici zorno pokazuju na što misle i da su, htjeli ili ne htjeli, počeli utjelovljivati promjenu koju traže. "Način na koji su organizirali zajednicu, debate, komunikaciju, način na koji su postali solidarni, poveli brigu o čistoći prostora i, najvažnije od svega, suzdržali se od promoviranja ideja nasiljem - govori više od svih transparenata koje su do sada ispisali. Kako se i mogu li se taj trijezni zanos i jasna nužnost promjene ispisati kao novo ekonomsko uređenje, pokazat će vrijeme."

Kako god bilo, nakon početnog ignoriranja pa i podsmjeha, prosvjedi su izazvali zapanjujuće histeričnu reakciju Wall Streeta, superbogatih te političara i znanstvenika koji služe interesima najbogatijeg postotka stanovnika, pišeThe New York Times, a prenosi Poslovni.hr :

Ova reakcija govori nam nešto bitno - nisu ljudi koji kampiraju u parku Zuccotti ono su što je Franklin Roosevelt nazvao "ekonomskim rojalistima", već ekstremisti koji ugrožavaju američke vrijednosti. Razmislite samo kako su republikanci opisali te veličinom skromne prosvjede, u kojima je bilo nešto okršaja s policijom, uglavnom zbog pretjerane reakcije policije, no nikako to ne bismo mogli nazvati neredima.

Zapravo, ničime se nisu ni približili ponašanju pokreta Tea Party tijekom ljeta 2009. godine. Unatoč tome, Eric Cantor, glavni republikanac u Kongresu, govori o "rulji" i "huškanju Amerikanaca protiv Amerikanaca". Oglasili su se i republikanski kandidati za predsjednika pa je tako Mitt Romney prosvjednike optužio za poticanje "klasnog rata", a Herman Cain nazvao ih je "antiamerikancima". Meni je ipak najdraži senator Rand Paul, koji je iz nekog razloga umislio da će prosvjednici početi krasti iPade jer misle da ih bogati ne zaslužuju. Michael Bloomberg, gradonačelnik New Yorka i div financijske industrije, nastupio je umjerenije, no svejedno je prosvjednike optužio za "pokušaj otimanja radnih mjesta ljudima koji u ovom gradu rade", što ni na koji način nema veze sa stvarnim ciljevima prosvjeda.

Ako ste slušali učene komentare u CNBC-jevim informativnim emisijama, mogli ste saznati da prosvjednici "razvijaju svoje čudačke transparente" i da su "povezani s Lenjinom". Važno je shvatiti da je to sve dio šireg sindroma, u kojem bogati Amerikanci imaju strahovite koristi od sustava prilagođenoga njima u korist te šire histerične reakcije na svakoga tko istakne koliko je sustav korumpiran. Ako se sjećate, lani je čitav niz financijskih plemića podivljao zbog vrlo blage kritike predsjednika Obame. Obamu su napali da je socijalist jer promiče takozvana Volckerova pravila, prema kojima banke koje djeluju uz saveznu potporu ne bi smjele ulaziti u riskantne špekulacije.

A što se tiče njihove reakcije na prijedlog ukidanja rupe u zakonu prema kojoj neki od njih plaćaju strašno malo poreza - Stephen Schwarzman, predsjednik izvršnog odbora Blackstone Group, taj je potez usporedio s Hitlerovim napadom na Poljsku. A zatim je krenula kampanja javnog linča Elizabeth Warren, financijske reformatorice iz Massachusettsa koja se kandidirala za Senat. Ne tako davno golem je broj ljudi pogledao videoisječak na YouTubeu na kojem elokventno i razumno objašnjava zašto bi bogati trebali plaćati poreze; nije izrazila nikakvu radikalnu misao - bila je to više moderna improvizacija na temu slavne rečenice Olivera Wendella Holmesa da "poreze plaćamo radi civiliziranog društva". No kad slušate pouzdane branitelje bogatih, pomislili biste da se Lav Trocki reinkarnirao u Elizabeth Warren. George Will izjavio je da ima "socijalističke namjere" te da smatra da je "individualizam tlapnja". Usto, Rush Limbaugh nazvao ju je "parazitom koji mrzi svojeg domaćina i spreman je uništiti ga tako što će isisati život iz njega".

Što se tu događa? Odgovor je sigurno taj da gospodari svemira s Wall Streeta negdje u dubini duše razumiju da je njihov položaj moralno neobranjiv. Nisu oni John Galt, nisu čak ni Steve Jobs. Oni su ljudi koji su se obogatili pomoću složenih financijskih spletki koje američkom narodu nisu donijele korist, a SAD su gurnule u krizu od čijih posljedica pate deseci milijuna ljudi. Međutim, cijenu nisu platili. Financijske su institucije sanirali porezni obveznici bez većih obveza. I dalje imaju koristi od otvorenih i skrivenih saveznih jamstava - u toj igri i dalje oni pobjeđuju, a američki porezni obveznici gube. Tko tu, zapravo, nije dobar Amerikanac? Nisu to prosvjednici, koji samo žele da ih se čuje. Ne, pravi su ekstremisti američki oligarsi, koji žele potisnuti svaku kritiku vezanu za izvor svojeg bogatstva.

Add comment