Sirotom tuljanu je nepoznat pojam javno dobro i ne zna da javno dobro nije prćija gradonačelnika i gradskih vijećnika.

Quoting neznalica:

Da austrijanci nisu gradili u uvali Čikat, moguće je da se niti danas ne bi tamo gradilo. Oni su ti zločinci koji su prvi započeli gradnju i betoniranje obale. kažu da je to bilo s mjerom. Kojom? Pa tada još nije bilo ničega i mjera je bila ništa ne graditi.

Austrijanci su izabrali najljepšu uvalu da uživaju njene blagodati i ljepotu. U njoj su sagradili prekrasne vile koje ne strše iz okoliša, veliki razmak između njih hortikulturno uređen tako da se uklapa u prirodni prostor. Između obalnog dijela i borove šume komunikaciju su omogućili stazama koje slijede prostiranje suhozida. Obalu su uredili za kupanje s malim molićima i ne prevelikim kupalištem. Veliki dio uvale ostao je prirodna obala i upravo taj spoj arhitekture i prirode su vrednovali bezbrojni stručnjaci, putnici i zaljubljenici u prirodu.

Austrijanci su ostavili generacijama koje dolaze, nama, jednu čaroliju u kojoj su Lošinjani odrastali, odmarali se, uživali u moru, šetali i ljubovali, ekploatirali tu čaroliju i zarađivali na njoj novce, izdigli se iz siromaštva i gladi.

Nitko nikad nije se usudio reći da je uvala njihovom intervencijom devastirana, kao što ni danas nitko ne tvrdi da je svaka ljudska intervencija u prostor devastacija i šteta. U javnom prostoru nikad nije izrečena tvrdnja da je potrebno vratiti se ni u blisku prošlost ni u pećine, ili pobacati tehnologiju koju koristimo, kao što vulgarno simplificira gradonačelnik Lošinja i postavlja stvari u krajnosti sve ili ništa kako bi uvjerio ljude da je bila nužnost intervencija u sve.

Mjera je ključna tema ove rasprave, ona mjera koja omogućuje da čarolija ostane sačuvana, da kulturno nasljeđe i sačuvana priroda i dalje rade za nas, današnje otočane i za neke buduće otočane.

Kulturno nasljeđe je porušeno. Netko je usporedio pretvaranje starih vila u hipertrofirane replike postupkom vađenja srca i zamjenom vatom. Ispod borova raste trava kupljena na metre, zelena ispod borova kao u dječjoj bojanki jer u prirodi takva prizora nema. Betonski ogromni šiljci strše u more, ponižavajući prostor idejom rasipnosti i iskazivanja moći investitora i koncesionara.

Većina plaže postaje nedostupnom za stanovništvo, a za malen ostatak preostao za javnu upotrebu, za privezišta i preostale prirodne plaže pripremaju se odluke, prostorni planovi po narudžbi i koncesije. Toliko puta spominjana šetnica koja ostaje dostupnom otočanima bit će s jedne stane omeđena čuvarima i upozorenjima o naplati, a s druge strane zidovima koje nisu postavili Austrijanci, nego novi gospodari i gubernatori Lošinja.

Čarolija je uništena, Čikat izgubljen za otočane. Izvađena srca, betoniziran i okamenjen, ograđen i zaobiđen cestom, Čikat postaje resort čija će se jedina vrijednost mjeriti količinom noćenja.

Jedan nizozemski pomorac kupio je u 17. stoljeću otok Manhattan od lokalnog indijanskog plemena za robu u vrijednosti 60 nizozemskih guldena. Jedan povjesničar je kasnije preračunao da bi tih 60 guldena vrijedilo oko 24 dolara, jer radilo se o staklenim perlicama i drugoj bižuteriji. Na tom zemljištu je nastalo naselje Novi Amsterdam, koje će promijeniti ime u Novi York (New York) kad ga preuzmu Britanci od Nizozemaca 1665. godine.

Quoting viktor:

Naši gradski vijećnici sigurno nisu nikad čuli za taj čuveni govor, zato ovako olako rasprodaju otočne resurse zemljište, obalu, vodu...

Naravno da su čuli, prodaju tuđe a ne svoje pa od provizije kupuju zemlju za sebe i za svoje .