Dijelimo ljudima lekcije, smatrajući da bi mi na njihovom mjestu drukčije postupili. Svi koji ne čine ono što mi mislimo da je najbolje, postaju krivci i zaslužuju našu osudu. Jer mi smo uvijek, ili gotovo uvijek, u pravu, piše posjetitelj pod nadimkom Tajkun.

Za zajedništvo

Uobičajilo se da u predblagdansko vrijeme malo temeljitije zavirimo u sebe i analiziramo svoje postupke i svoje ponašanje. Rezultat? Najčešće uočavamo dvije stvari:

- često sudimo i osuđujemo druge ljude i

- mislimo kako je drugima bolje nego nama.

Osuđujemo sve i svakoga oko nas: u obitelji, među poznanicima, kolegama, u gospodarstvu, sportu, politici...

Dijelimo ljudima lekcije, smatrajući da bi mi na njihovom mjestu drukčije postupili. Svi koji ne čine ono što mi mislimo da je najbolje, postaju krivci i zaslužuju našu osudu. Jer mi smo uvijek, ili gotovo uvijek, u pravu! I kada nemamo dovoljno podataka o nekoj osobi sudimo po slici koju nam drugi stvaraju o njoj, ne razmišljajući jesmo li pravedni, jesmo li pozvani prosuđivati, pa se katkad čini da nam pravosuđe i ne treba.

A što kada spoznamo da smo pogriješili? Ništa, nema isprike, sliježemo ramenima, jer "griješiti je ljudski", opraštamo sebi i žurimo na nova suđenja, prigovore, prijekore. Ako se, pak, netko drzne nas ocijenjivati - e, to ne dopuštamo.

Mjesec je prosinac, najljepši u godini. Zastanimo i upitajmo se ima li smisla takvo ponašanje, može li nas činiti sretnijima? Potrebno je i poželjno upozoravati na loše pojave, savjetovati kako ih ispraviti, ali moramo li se postaviti iznad ljudi? Čini se da nas to ne može veseliti niti činiti boljima, a još manje može nešto promijeniti.

Zato pokušajmo učiniti ono što nas ispunjava i na što možemo utjecati: uputiti lijepu riječ ili zahvalu, oprostiti, opažati znakove pažnje i ljubavi, prepoznati dobro u drugome. I nemojmo misliti da je drugima bolje nego nama. Dokle god tako mislimo, bit ćemo nezadovoljni i nećemo ništa poduzimati, osim prigovarati, umjesto da prihvatimo da barometar sreće nije imetak niti bogatstvo, nego mirna savjest, zadovoljno srce, srdačan, jednostavan i iskren odnos s drugima i da toj sreći sami možemo pridonijeti.

Vrijeme je čestitanja. činim li to iskreno ili tek rutinski? Primanje čestitke trebalo bi mi dati razloge za zadovoljstvo i novu snagu, jer je netko mislio na mene dok je pisao moje ime. Držeći čestitku u ruci spoznajem da nekome značim; u ovom vremenskom žrvnju i strci netko je odvojio vrijeme baš za mene, ja sam mu bio na pameti, u ardesaru. Koliko li razloga za veselje! Time je ispunjen smisao čestitanja: učiniti nekoga sretnim i potaknuti ga da to isto učini drugima!

Neka vas i vaše najbliže prati zdravlje i veselje prigodom Božića i u novoj 2010. godini!

Tajkun

Add comment